Ambalaža od polimernih materijala za pakovanje prehrambenih, farmaceutskih i kozmetičkih proizvoda

Abstract

Preko 90 % proizvoda koji se danas nalaze na svetskom tržištu je upakovano u neku vrstu ambalaže. Ekonomski značaj ambalaže je vrlo veliki zato što pakovanje predstavlja završnu operaciju u svim industrijskim granama i što u ceni svakog pakovanog proizvoda, prosečni udeo ambalaže iznosi oko 2 %. Do 1950. godine ambalaža je izrađivana prevashodno od standardnih ambalažnih materijala kao što su papir, karton, staklo, metal, keramika, drvo, celofan i tkanine od prirodnih vlakana. Potrebe za pakovanjem sve većih količina različitih proizvoda nisu mogle da budu zadovoljene izradom ambalaže samo od navedenih standardnih ambalažnih materijala, pa su u te svrhe počeli da se koriste i u to vreme novi polimerni ambalažni materijali na bazi fosilnih i obnovljivih sirovina. Zahvaljujući dobrim svojstvima, maloj gustini, lakoj preradljivosti i relativno niskoj ceni dostupnih sirovina u periodu od 1950. godine do danas upotreba ambalaže od polimernih ambalažnih materijala toliko je porasla da se danas u ovu ambalažu pakuje preko 50 % pakovnih jedinica na svetskom tržištu. U svetu je u 2015. godini proizvedeno 322 miliona tona polimera, a za proizvodnju ambalaže korišćeno je oko 35 mas.%, odnosno oko 110 miliona tona. Ovako brz porast proizvodnje i potrošnje u navedenom periodu nije zabeležen ni za jednu drugu vrstu ambalažnih materijala. Od stručnjaka koji se bavi proizvodnjom polimernih ambalažnih materijala i ambalaže za pakovanje npr. nekog prehrambenog proizvoda, očekuje se da, poznavajući svojstva pakovanog proizvoda i polimernih ambalažnih materijala, izabere odgovarajući polimerni ambalažni materijal, pogodnu mašinu za oblikovanje ambalaže, unošenje u nju proizvoda koji se pakuje i način zatvaranja ambalaže. Zajedno sa drugim stručnjacima iz lanca proizvodnje oni treba da odrede vreme postojanosti, odnosno upotrebljivosti pakovanog proizvoda, način skladištenja i transporta do potrošača u bilo kom delu sveta. Pored toga, oni treba da predlože i najbolji način prikupljanja iskorišćene i odbačene ambalaže i njene ponovne upotrebe recikliranjem u nove materijale, koji će moći ponovo da se koriste za izradu ambalaže ili sagorevanjem prevedu u toplotu. Da bi mogli da ispune sve zadatke koji se pred njih postavljaju, stručnjaci koji se bave ambalažom od polimernih ambalažnih materijala moraju u toku svog obrazovanja da se detaljno upoznaju sa njihovim svojstvima i njihovim interakcijama sa pakovanim proizvodima i okolinom, kao i načinom modifikovanja njihovih svojstava kako bi ih prilagodili za pakovanje različitih proizvoda. U zadnjih desetak godina odigrala su se i dva događaja od opšteg društvenog značaja. U Evropi je 2009. godine promovisana Bioekonomija kao nova naučna disciplina, kojoj je osnovni cilj da postojeću ekonomiju na bazi fosilnih sirovina zameni ekonomijom na bazi obnovljivih sirovina. U Nemačkoj je 2012. godine donet Zakon o ekonomiji kružnog toka koji je prihvaćen u zemljama EU, kao i u drugim razvijenim zemljama sveta. Oba ova događaja u razvijenim zemljama već imaju značajan uticaj na dalji razvoj privrede u celini, pa samim tim i na industriju proizvodnje polimernih ambalažnih materijala i ambalaže. U našoj zemlji ovim događajima nije poklonjena odgovarajuća pažnja. Zbog toga su se autori odlučili da napišu knjigu pod nazivom Ambalaža od polimernih materijalaza za pakovanje prehrambenih, farmaceutskih i kozmetičkih proizvoda i tako olakšaju našim stručnjacima da se bolje informišu i na vreme prihvate nove pravce razvoja proizvodnje, primene i ponovne upotrebe ambalaže od polimernih materijala. Knjiga je podeljena u devet poglavlja. U prvom poglavlju prikazani su osnovni pojmovi o ambalaži i zadaci koje ona treba da ispunjava. Ukratko su prikazani i najznačajniji materijali koji se koriste za izradu ambalaže. U drugom poglavlju su ukratko i na jednostavan način prikazani načini sinteze polimera, njihova molekulska i nadmolekulska struktura, kao i njihov uticaj na pojedina svojstva polimera. Prikazani su najznačajniji polimeri na bazi fosilnih i obnovljivih sirovina i njihova osnovna svojstva, kao i načini kako se mogu menjati njihova svojstva i prilagoditi za izradu ambalažnih materijala i ambalaže. U trećem poglavlju prikazane su tehnike prerade polimera u polimerne ambalažne materijale i njihovo korišćenje za izradu ambalaže i pakovanje izabranih proizvoda. U četvrtom poglavlju prikazane su interakcije pakovanih proizvoda sa ambalažom i okolinom. U petom poglavlju su prikazani postupci oplemenjivanja površine polimernih ambalažnih materijala i gotove ambalaže. U šestom poglavlju su prikazane moderne tehnike pakovanja prevashodno prehrambenih proizvoda. U sedmom poglavlju su ukratko opisane standardne metode karakterisanja polimernih ambalažnih materijala i gotove ambalaže. U osmom poglavlju ukazano je na doprinos održivom razvoju primenom i ponovnom upotrebom – recikliranjem ambalaže od polimernih materijala na bazi fosilnih i obnovljivih sirovina. Prihvatanjem Zakona o ekonomiji kružnog toka, značajno je porastao interes za ponovnu upotrebu odbačene ambalaže od polimernih materijala, odnosno proizvodnju sekundarnih sirovina koje će se prevashodno koristiti za izradu ambalaže, pa je zbog toga ovoj problematici posvećena posebna pažnja. U poglavlju 9 prikazani su pravci razvoja ambalaže od polimernih materijala uzimajući u obzir i dešavanja u poslednjih deset godina na tržištu ovih proizvoda. Autori su ovu knjigu namenili pre svega studentima i nastavnicima fakulteta i viših škola na kojima se održava nastava o ambalaži i pakovanju prehrambenih, farmaceutskih i kozmetičkih proizvoda, kao i uvodna nastava o polimernim materijalima i njihovoj ponovnoj upotrebi kao sekundarnih sirovina. Pored toga, autori ovu knjigu preporučuju ne samo stručnjacima zaposlenim u firmama koje se bave proizvodnjom, korišćenjem i dizajnom ambalaže od polimernih ambalažnih materijala, već i onima koji su zaduženi za prikupljanje korišćene ambalaže od polimernih materijala i njene ponovne upotrebe recikliranjem u nove materijale i sirovine ili u cilju dobijanja energije.